Pripremio: fra Ivan Bradarić ČITANJA:

Pnz 30, 10-14;
Ps 69;
Kol 1, 15-20;
Lk 10, 25-37


Milosrdna ljubav

Jednostavnost ove prispodobe i načina na koji on rješava bitna pitanja i probleme koji muče čovječanstvo, ne može a ne izazvati u nas jednu primjedbu: mi smo, za razliku od Isusa, stručnjaci kompliciranje i najednostavnijih životnih situacija. Kada je neka ideja ili misao prejednostavna, odmah se uplašimo da ne postane banalna, pa imamo potrebu pojačati je malo nekim drugim mislima. Zato i u rješavanju životnih problema, mi uključujemo strašno puno elemenata.

Zamislimo samo situaciju: čovjek na cesti, ranjen ili bolestan iz bilo kojeg razloga, ali je sigurno da mu je bilo čija pomoć dobrodošla. Za Isusa, točnije u njegovoj pouci, slučaj je sasvim jednostavan. Treba se sagnuti, uzeti unesrećenoga i odmah ga sprovesti tamo gdje mu se može pružiti pomoć. Uplašim se i pomisliti što bismo mi sve uključili u pomoć takvom čovjeku: najprije hitna medicinska služba. Oni mogu učiniti manji dio, ali budući da čovjeka nitko ne poznaje, posla ima i policija. Takvoga nema tko zbrinuti pa će se uključiti i socijalna skrb. Unesrećenom će zacijelo trebati i jedan psihološki tretman, pa neka se uključi i psiholog. I tako bismo mogli još puno nabrajati. Ovdje je samo jedno jasno: čovjek treba pomoć! Ljubav živi onaj tko ju pokazuje djelom. I u ovom evanđeoskom odlomku je sasvim izvjesno tko je bližnji ovom unesrećenom. Stranac.

Razmišljam kako su i sveci bili vrlo jednostavni, bez puno kalkuliranja i komplikacija. I sam se ovdje nalazim pred ispitom savjesti: sv. Franjo – znadem što je i kako on činio u odnosu prema najpotrebnijima, a to su bili gubavci – a ja, uvijek se samo pravdam kako ima netko drugi tko će već riješiti taj slučaj, a ja ionako moram sastavljati lijepe misli za HKR. Dobro je, rekao bi Isus, ovo činiti, ali ni ono ne propustiti.

Evo, stojim pred pitanjem: što trebam učiniti da bih baštinio život vječni? Odgovor je sasvim jasan, jer ga ne treba tražiti daleko, jer je on tu oko nas, ispred nas. I na pitanje tko je moj bližnji, jasan je Isusov odgovor: 'Neki čovjek' - kako započinje ova parabola, ili jedan čovjek. Dakle, ne mora imati ni imena, ni prezimena, ni adrese, ni zanimanja, ni status, ništa! Dovoljno je da je čovjek.

Ali, i ovdje je još jedno pitanje prioriteta. Budući da je čovjek materija i duh: tijelo i duša, što bi od ovoga dvoga moralo imati prioritet? Jasno je da i ovaj slučaj ne možemo secirati, razdvajati, jer je čovjek jedno jedinstveno biće.

Kako smo svi u Tereziji iz Kalkute uvijek jasno prepoznavali ovu sliku milosrdnog Samaritanca i kako su svi u svijetu, i vjernici i nevjernici, priznali da je to prava slika koju Bog želi i danas ponuditi čovječanstvu. Ima li ljubav granica? Tko je moj bližnji? Kako ljubiti bližnjega? To su pitanja našega svagdašnjega života. Danas dobivamo odgovor što o tome misli Isus.