Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

Iz 26,7-19
Ps 102
Mt 11,28-30

Crkva danas slavi franjevca sv. Bonaventuru, biskupa i crkvenog naučitelja. Rodio se oko 1218. god. u Etruriji. Kad je postigao stupanj magistra, predavao je članovima svoga Reda, a kasnije i na Pariškom sveučilištu, dok je kao general Reda upravljao razborito i mudro. Posvećen je za albanskog biskupa i imenovan kardinalom. Umro je u Lyonu za vrijeme zasjedanja crkvenog sabora. Napisao je mnogo djela da bi osvijetlio razna filozofska i teološka pitanja.

Današnji evanđeoski tekst želi nam prikazati Isusa koji se okreće prema ljudima u potrebi i nevolji. To su svi oni koji trpe i svi koji su umorni od poteškoća s kojima se svakodnevno bore. Ovo je poseban prizor i učenicima je ostao duboko u sjećanju. Svaki je od njih imao iskustvo umora i opterećenosti. Svaki je od njih znao što je trpljenje i nevolja. Zato su dobro shvatili i čuli riječi koje Isusu izgovara, jer su pogađale izravno u srce i doticale najintimnije osjećaje njihove nutrine.

Mi, nažalost, okrećemo glavu od onih u nevolji i potrebi. Zatvaramo svoja vrata i nismo spremni prihvatiti one koji traže našu pomoć. Isus zove upravo takve. Takvih ima u svakom narodu, u svim generacijama i vremenima. Isus kaže: 'Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim.'

Isus nas poziva da učimo od Njega koji je krotka i ponizna srca. To je odlika Jahvinih siromaha u Starom zavjetu. Isus sebi pripisuje njihov vjernički stav i pravo da im bude učitelj. Isus je jednak s Ocem, ali utjelovljenjem postaje čovjek, nama blizak, iste naravi. Dolazi k nama ponizan, putem najvećeg poniženja, rušeći svojim životom, riječju i djelom, lažna tumačenja Zakona farizeja i pismoznanaca. Postaje naš jedini uzor, da i sami postanemo krotka i ponizna srca, prikladni za Kraljevstvo.

Isus ih zove k sebi, u svoju zajednicu, u svoju školu. Poziva ih da uzmu ono što im on nudi za život i da život promatraju iz njegove perspektive. Mnogi svojim krivim i subjektivnim poimanjem religioznosti i vjere otežavaju drugima život umjesto da im vjera bude pomoć, putokaz i olakšanje. To su teška bremena i jarmovi koji ljude muče. Mnogi koji su se uspjeli izvući iz takvih ropstava doista su uz Isusa doživjeli punu slobodu djece Božje.

Isus nudi pravu pomoć u prihvaćanju i nošenju njegova jarma. Ne nudi nešto što se može postići na brzu ruku.
Nema u vjerskom i duhovnom životu nikakav ekspresni napitak, nema ekspresne duhovnosti, nema ništa što bismo mogli na brzinu postići i ostvariti. Naći duševni mir za kojim toliko tragamo možemo samo s Isusom i uz Njegovu pomoć. Uzeti ono što Isus nudi, poštovati njegov Zakon i od Njega učiti najsigurniji je put da dođemo do nutarnjeg mira i nađemo spokoj duši svojoj.

U Njegovoj školi učimo ono što nas nikakva druga škola ne poučava. Sve nas druge škole poučavaju kako se snaći u životu, kako izučiti zanate, kako se bolje usavršiti u svojim umnim i intelektualnim sposobnostima. Nigdje se ne govori o srcu, nigdje o vrijednostima duha. Nedostaje nam krotkosti i poniznosti i nitko nas o tome ne poučava niti na to upozorava. Isus je u tome jedini učitelj jer ima krotko i ponizno srce.

Mnogo je razloga zašto smo izmoreni i opterećeni: svakodnevne dužnosti u obitelji, na poslu, u školi, državi, politici, kulturi. Obezvrjeđivanje moralnih vrijednosti, nesloga, razdor, sukobi, uz to bolesti, nezgode, nesreće, suše, tuče, požari, poplave, slabe ljetine. Isus nas poziva da sa svim tim teretom dođemo k Njemu i On će nas odmoriti. Drugo veliko opterećenje našega života sastoji se u tome da smo često nemirni u sebi. Poniznost se sastoji u tome da život usklađujemo s Božjom providnošću.

Bog je Bog mira. Što je čovjek usklađeniji s Božjom providnošću, to više postaje dionikom mira, utoliko više osjeća kako ga ta usklađenost usrećuje, kako njegovo breme prestaje biti bremenom. Isus ide pred nama i pomaže nam nositi naš jaram i breme. Ono postaje lako i slatko jer u nama djeluje obećani Duh Sveti. Zato nam Njegove riječi i propisi nisu teški već slatki i laki, zahvaljujući Duhu Kristovu koji djeluje u nama.

U kršćanstvu ne vjeruješ u apstraktnu istinu, u niz postavki, nego u nekoga tko te voli. U Isusu Bog ljudima govori koliko ih voli. Za kršćanstvo si u istini, dokle god si u ljubavi. Zvuči neobično, ali je nečuveno oslobađajuće da istinu u kršćanstvu ne možeš izgubiti manjkom znanja, nego samo i jedino pomanjkanjem ljubavi. Moramo se zapitati kako steći krotko i ponizno srce. Tražimo ga srcem punim ljubavi. 'Gospodine, koji si krotka i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svome'.