Hvaljen Isus i Marija! Dobro jutro, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:
''I pošalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: 'Učitelju, znamo da si istinit i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?' A on im reče prozirući njihovo licemjerje: 'Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!' Oni doniješe. I reče im: 'Čija je ovo slika i natpis?' A oni će mu: 'Carev.' A Isus im reče: 'Caru podajte carevo, a Bogu Božje!' I divili su mu se.''
U današnjem evanđelju, dragi prijatelji, suočavamo se s napašću iskušavanja Boga. Spomenuti farizeji pokušavaju dvosmislicama i zamkama uhvatiti Isusa u laži, ili bar ga navesti na grešku, pa da se ispostavi kako je On lažac koji obmanjuje ljude praveći se da je Bog. Naravno da je Isus odmah prozreo takve pokušaje i mudro odgonetava farizejsku zagonetku, ali nama ostaje da se upitamo: Iskušavam li ja Boga u svome životu?
Kako mogu iskušavati Boga? Možda bolje rečeno, kako Ga mogu uvjetovati? Ovo može biti duboko pitanje naše istinske vjernosti i povjerenja u Boga, odnosno naše vjere. Boga iskušavamo ili Ga uvjetujemo svaki puta kada kažemo npr. 'Bože, ozdravi me, a ja ću biti bolji…' ili 'Daj da prođem ovaj ispit pa ću više onda učiti…' ili 'Daj da dobijem na kladionici pa ću dati dio u humanitarne svrhe…'
Zamjećujemo li kod ovih primjera da nam nije na umu Božje niti ono što bismo mogli dati Bogu, već naša osobna korist? Biti dobar, učiti ili davati trebalo bi biti realno stanje našega duha ili karaktera koje se očituje u svijetu kao kršćansko svijetlo koje drugima svijetli. To je ono što bismo trebali čini uvijek, kakvima bismo trebali biti svaki dan svoga života, a onda kao nagradu od Boga očekivati milost koju Bog daje onima koji su mu vjerni. Ali opet ne biti vjeran zbog nagrade, već biti vjeran zato što duboko u svome srcu osjećam da je Bog istina i da za tom istinom moje srce žudi.
Čim mi ljudi počnemo iskušavati Boga na takve načine uvjetovanja, počinjemo i davati do znanja da se previše uzdajemo u svoje vlastite sposobnosti, a premalo ostavljamo Bogu i njegovoj providnosti. Taj naš općepoznati i ljudski 'Usliši me pa ću biti bolji' zaista poprima nekada očajne dimenzije. U neshvaćanju vjere i života u vjeri pribjegavamo takvim instant rješenjima gdje od Boga očekujemo da se očituje i time nam dokaže da je On pravi Bog koji zaista može učiniti čudo te zadobiti naše povjerenje, a trebalo bi biti obrnuto.
Dapače, kroz Evanđelje nam se tumači da se naše traženje Boga očituje u trpljenju, križu, ljubavi i milosrđu, što znači u vjeri, upornosti, ustrajnosti i postojanosti, gdje onda kao takvi prepoznajemo Boga i Njegovu milost u našim životima. To znači da Bogu treba dati da bi se primilo, a mi samo uzimamo. Ako smo takvi onda postajemo gori od farizeja iz evanđelja jer oni nisu shvaćali da je Isus Krist, a mi shvaćamo i znamo.
Dati Bogu što je Božje – kaže Isus da treba činiti… Caru carevo, ali i Bogu Božje… Međutim, današnjica nam govori potpuno drugačije. Mnogi se priznaju kršćanima na papiru, ali kada to treba pokazati javno, životno i molitveno, ostajemo nedorečeni, u raskoraku onoga što bismo htjeli i onoga što jest, stalno raspeti između poticaja savjesti i pritiska kršćanstvu nesklone javnosti.
Misna čitanja
