U prvom čitanju govori se o tome kako je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio Jeruzalem i kako je judejskog kralja Jojakina, „koji je činio što je zlo u očima Gospodnjim“, odveo u progonstvo. Ali ne samo njega, nego i čitav njegov dvor, sve vojskovođe i vrsne ratnike, sve kovače i bravare, ukratko – sve sposobne ljude!
Kaže Sveto Pismo da je u Obećanoj zemlji jedino „preostao najsiromašniji narod.“ Ta je rečenica jako poučna! Trebali bismo je shvatiti u prenesenom smislu. Kao što su siromašni i nesposobni ostali u zemlji nakon Nabukodonozorova osvajanja, tako će i oni siromašni duhom i krotki baštiniti kraljevstvo nebesko! Jer sâm Gospodin u Govoru na gori ovako opisuje nove ljude: „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5, 3) i „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!“ (Mt 5, 5)
Današnji psalam opisuje kako je izgledalo to Nabukodonozorovo osvajanje Jeruzalema. Ne samo što su neprijatelji razorili grad i oskvrnuli Hram, nego – što je strašnije! – trupla Božjih slugu „dadoše za hranu pticama nebeskim“, „krv im k`o vodu prolijevahu oko Jeruzalema.“
Psalmist, međutim, ne očajava, nego svoju bol „izlijeva“ pred Gospodinom, moli, zaziva, vapije... Vrhunac te molitve njegovo je pouzdanje u Boga, da će se Bog smilovati, pomoći, osloboditi, otpustiti grijehe... i to sve „zbog slave imena svojega“, „zbog imena svoga“! Što to znači „zbog imena svoga“?
To znači da će se Bog smilovati jer mu je to u naravi. Jer je On sâma ljubav i milosrđe! Njegovo ime njegova je osoba, dakle – ono što On jest. Kad psalmist kaže: „Pomozi nam, Bože, pomoći naša, zbog slave imena svojega, oslobodi nas i otpusti nam grijehe zbog imena svoga!“ (Ps 79, 9), on ispovijeda vjeru da je Bog ljubav koja otpušta grijehe, oprašta, spašava, da je to njegova volja: da oživljuje, izbavlja iz smrti! Svetac kojega se danas Crkva spominje, sveti Irenej iz Lyona, koji je živio u 2. st. poslije Krista, zapamćen je po rečenici: „Gloria Dei homo vivens!“, na hrv. „Slava je Božja živi čovjek!“
Stoga Isus u evanđelju, u Govoru na gori, opisuje novog čovjeka kao onoga koji vrši volju Božju. 'Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7, 21) Kršćanin, pravi kršćanin, onaj koji to nije samo po imenu, to nije čovjek koji puno moli ili puno posti (premda su molitva i post neizostavni), nego onaj koji mnogo ljubi, i to – poslušajte novost kršćanstva! – ljubi neprijatelje... Ljubav prema neprijateljima uskrišava mrtve!
Misna čitanja
