Poštovani prijatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Danas je blagdan sv. Roka. Ovome svecu podignute su mnoge kapele i crkve, ali je pobožnost i štovanje sv. Roka palo. O njemu se malo govori, zato danas ovu emisiju posvećujem ovome moćnom svecu koji se rodio 1295. godine u francuskom gradu Montpellieru. Djetinjstvo je proživio u pobožnosti, poslušnosti i radu. Roditelji su mu se zvali Ivan i Liberija.
Nije mu bilo ni dvadeset godina, kada ga snađe dvostruka strašna nesreća; smrt oca i majke. Svome stricu Vilimu od Križa prepustio je čast monpeljerskog upravitelja, koju je naslijedio od oca, a sve svoje bogatstvo Rok je razdijelio siromasima. Svukao je skupocjeno odijelo, obukao prostu haljinu, ogrnuo se iznošenim plaštem i tako odjeven, kao siromašni hodočasnik sa štapom u ruci, izađe iz tvrđave. Krenuo je prema Rimu. Htio je ući u Vječni grad, diviti se njegovim bazilikama, zalaziti u katakombe i ničice padati na zemlju posvećenu krvlju mučenika.
Stigavši u gradić Aquapendente, stotinjak kilometara daleko od Rima, počela je harati strašna kuga. Istoga trena pošao je u bolnicu dvoriti okužene. Bio je poput anđela tješitelja koji je znao ublažiti patnje i podizati k nebu duše zapuštenih siromaha. Izliječio je i mnogo bolesnika zazivajući na njih Ime Isusovo ili ih znamenujući znakom križa. Uskoro se grad oslobodio strašne kuge. Iz Aquapendente Rok je krenuo prema Rimu. Prema pobožnoj predaji, tada je svratio i u grad Cesenu gdje je njene stanovnike svojim molitvama oslobodio od strašne zaraze. Poslije toga je došao u Rim gdje je također ozdravljao bolesne od kuge.
Otišavši iz Rima, svraćao je u krajeve gdje je harala ta pošast: Lazio, Campania, Marche, Emilia, Piemont i posvuda ostavio spomen svoje pobožnosti i čudesa. Koliko se svijet pouzdavao u njegovu moć i zagovor, svjedoče crkve što su mu nakon smrti podignuli na sve strane. U Piacenzi je Rok dovršio borbu s kugom, no i sam se okužio, dobivši i sam tako strašnu bolest. Bojeći se da je poludio, građani Piacenze su ga otjerali. Rok je prešao rijeku Trebiu, te se jedva jedvice dovukao u obližnju šumu. Ovdje si je napravio kolibicu od grmlja. Blizu kolibe je stanovao vitez Gothard Palkastreli. Njegov pas je svaki dan Roku donosio komad kruha. Gothard i Rok su se sprijateljili, te je Gothard ostavio sve svoje bogatstvo siromasima i nastanio se kraj kolibe prijateljeve. Kuga se opet vratila u Piacenzu, a Rok je zaboravio uvrede i, unatoč rani koja ga je mučila, pošao opet u grad i vraćao život.
Kužna bolest zarazila je i domaće životinje ostavljene na polju, čak i ptice. A Rok im je, poput sv. Franje Asiškoga, zborio utješne riječi i ozdravljao ih. Sv. Rok nije oslobađao samo od kuge, već i od mnogo drugih pogibli i zala. Svatko je sada Roka htio vidjeti, približiti mu se, poljubiti mu izlizani plašt. Proglasiše ga svecem, čudotvorcem, anđelom. No, najvažnije je bilo da mu se vratilo zdravlje, da je ozdravio od kuge. Po povratku u Montpellier, u gradu je harao građanski rat. U gradu ga nisu mogli prepoznati kao sugrađanina i sveca, te su ga bacili u tamnicu. Četiri je godine Rok bio u tamnici gdje je i umro, primivši sakramente, 1327. godine, podnoseći strpljivo sve nevolje i nepravde.
Sv. Roka se počelo štovati odmah nakon njegove smrti. 1414. godine na Saboru u Constanzi pojavila se kuga. Svi su se utekli sv. Roku da ih oslobodi svojim zagovorom. I zbilja! Čim je završila svečana procesija sa Svečevim kip, a s tvrdom su vjerom sudjelovali i vlast i narod, počela je kuga iznenada jenjavati, a uskoro je i prestala. Zavladao je silni zanos. Mnogi ga gradovi svih naroda izabraše za osobitoga zaštitnika u nevoljama. A i naši ga preci izabraše za zaštitnika Kraljevine Hrvatske.
Čuvaj, molimo te, Gospodine, narod svoj neprestanim pomilovanjem i po zagovoru zasluga blaženoga Roka učini da se zaštitimo od svake pogibelji duše i tijela. Završavajući ovu emisiju, želim Vam mir i dobro!
Misna čitanja
